Od svog postanka čovjek je biljke koristio za hranu i lijek. U samim počecima njegove evolucije uzimanje bilja u svrhu liječenja vjerojatno nije bilo osviješteno na takav način, a niti se točno znalo njihovo djelovanje. Primarni uzrok njihovog korištenja bio je utaživanje gladi. Vremenom se počelo razumijevati da jedenje biljaka osim što utažuje glad, izaziva i druge reakcije. Neke reakcije su izazivale osjećaj ugode, svježine, a neke su bile neugodne pa čak i bolne. Čovjek je svakim danom učio, osvještavao i klasificirao svoje potrebe i utjecaje onoga što je pojeo. Na temelju pokušaja i pogrešaka vremenom se točno znalo koje biljke su dobre za hranu, koje za lijek, koje izazivaju neugodne posljedice do onih koje su otrovne i svakako ih se ne smije uzimati.

Prvi liječnici svoja su iskustva usmenom i pismenom predajom prenosili s naraštaja na naraštaj pri tome oplemenjujući znanje novim informacijama i spoznajama.

Razumijevajući svoje potrebe i mogućnosti čovjek je uvidio da priroda daje odgovore koji su od iznimne važnosti za njegov život. Povezanost s prirodom i korištenje njenih “proizvoda” bili su temelji čovjekovog života i društva. Iz svake civilizacije u povijesti čovjek danas crpi znanja i informacije koje su važne za razumijevanje njihovog načina života, ali i za sve nas kako bi ih mogli ugraditi u svoje spoznaje i tako ih obogatiti. Svaka civilizacija imala je svoje karakteristike i običaje. No, svima je bilo zajedničko razumijevanje utjecaja bilja na tijelo i potreba za čvrstom vezom s prirodom koja se manifestirala kroz vjerska i mistična obilježja.

Analizirajući informacije dobivene kroz povijest mogu se izvući sljedeći zaključci:

♦ Biljke su bile korištene kao hrana i lijek.

♦ Djelovanje biljaka nije se odražavalo samo na tijelo nego na emocije i duh (mistična i vjerska obilježja).

♦ Proučavanje biljaka dovelo je do razvoja znanosti i metoda koje su se koristile za dobivanje njenih esencija i drugih pripravaka.

♦ Proučavanje djelovanja biljaka potaknulo je proučavanje ljudskog organizma u stanju zdravlja i bolesti.

♦ Razvijen je holistički pristup i razumijevanje međusobnog utjecaja čovjeka i prirode.

Kada se govori o počecima aromaterapije zapravo ne možemo odrediti vrijeme njenog nastanka. Ona je oduvijek prisutna i kontinuirano prati čovjeka u njegovoj evoluciji.

Tvorac naziva aromaterapija je francuski kemičar Rene Maurice Gattefosse koji ujedno pokreće interes za eterična ulja. Njegova istraživanja i otkrića od iznimne su važnosti, a njegov entuzijazam i vjera temelj su svih budućih naraštaja aromaterapeuta.

Vremenom se aromaterapija profilirala u prekrasno, humano i plemenito zanimanje, a danas je u mnogim zemljama postala priznatim zvanjem.

Aromaterapija se bavi čovjekom, njegovim fizičkim, emotivnim, mentalnim i duhovnim potrebama, te pruža podršku u njihovom manifestiranju i realiziranju. Ona pomaže osobi u njenom procesu iscjeljenja i granama konvencionalne medicine koje njeguju i podržavaju cjeloviti pristup čovjeku.

Aromaterapeut je osoba koja ciljano i kontrolirano koristi eterična ulja za određenu tegobu/problem na određenoj osobi, te prati njihov utjecaj i nastale promjene. Aromaterapeut ne liječi bolesti, on pomaže osobi da pronađe uzroke problema i da vlastitim mehanizmima iz stanja bolesti prijeđe u stanje zdravlja, pri tome se koristeći biljnim esencijama i poštujući sve metode konvencionalne medicine. Osnovnom edukacijom o upotrebi i djelovanju eteričnih ulja djeluje snažno, preventivno i blagotvorno ne samo na pojedince, nego i na društvo u cjelini. Tehnike kojima se koristi su masaža, inhalacije, kupke, komprese, a jedino je u Francuskoj praksa, da liječnik-aromatolog smije prepisati ulja za oralnu upotrebu.
Tekst iz PRIRUČNIK ZA PRIMJENU AROMATERAPIJE – drugo dopunjeno izdanje, Autorica Zrinka Jezdić, mag.med.techn.,clin.aromath.